U okviru projekta "Na pola puta", koji su realizovali užički gimnazijalci i njihovi profesori književnosti Ružica Marjanović, Gordana Danilović, Ljiljana Smiljanić i Milena Mihailović, Užice je nedavno ugostilo šest pisaca iz Bosne, Hrvatske i Srbije. Tako su se, na pola puta, susreli (Užice je ne pola puta između Sarajeva i Beograda) književnici Sinan Gudžević, Nenad Veličković i Fadila-Nura Haver iz Sarajeva, Ljubica Arsić iz Beograda, Vule Žurić iz Pančeva i Sava Damjanov iz Novog Sada. Oni su užičkim srednjoškolcima držali redovne časove književnosti, a na veoma posećenim književnim večerima u holu Narodnog pozorišta javno čitali svoja dela i razgovarali sa Užičanima.

Pisci su precenjeni

Nenad Veličković rođen je 1962. u Sarajevu, gde i danas živi i radi. Domaćoj publici je poznat po delu "Sahib" i romanu "Otac moje kćeri". Kroz humoristično-satiričnu prizmu sa jasnim i direktno izraženim vrednosnim stavom pokazuje savremeni trenutak. Predavač je na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
- Meriti nečije vrednosti po tome šta mu je, recimo, otac nešto je vrlo sumnjivo i čini mi se krajnje opasno - kaže Veličković i dodaje da mu je to njegovo "nepripadanje obezbedilo privilegiju da na sve oko sebe može da gleda i pomalo sa strane". Smatra da je na ovim prostorima poziv pisca precenjen, a potom konstatuje: "Pisci se preteranim značenjem podmićuju i onda lako od JA postanu MI!"

U razgovoru za Danas Fadila-Nura Haver i Nenad Veličković navode da su ovakvi susreti prava mera stvari, ali i da među nekim ljudima sa prostora nekadašnje Jugoslavije nikada nisu prekidane veze.

Okrenula drugi list

Fadila Nura Haver rođena je 1956. u Maglaju, ali se 1998. preselila u Sarajevo. Kao neafirmisana književnica dobila je 2004. nagradu naklade Zoro za zbirku priča "Kad umrem da se smijem" i postigla zavidan uspeh. Iskrenost, jednostavnost i duhovitost Nure Haver prenela se i u njenu biografiju, pa otud i pitanje koliko autora je spremno da za sebe kaže da ima oko hiljadu neobjavljenih pesama, nekoliko zbirki priča, drama i romana, da nije završila fakultet koji je želela, da se udala, razvela, rađala decu, preselila se u Sarajevo i konačno okrenula drugi list.

- Imamo nekakva dva pola dosadašnje komunikacije, između kulturnih scena Srbije i BIH. To je u suštini nekomuniciranje ili čekanje nekakvih boljih vremena da se razreše političike i ekonomske situacije i sve ostalo, kako bi se napravile velike zamisli, neki državni projekti, razmene. Međutim, mi nikako da se prisetimo da je sve naše veliko, državno i tome slično propalo i da je konačno vreme da se okrenemo malim stvarima. Izgleda da mi najbolje komuniciramo po modelu čovek na čoveka, bez obzira na to da li se mlatili ili se voleli. Najbolje se investira u emocije, i opet, ako je to mržnja, onda ćemo da se ubijamo i koljemo, a ako je to neka toplina i ljubav, dobra namera, onda će nas to odvesti u ovakve i slične susrete i projekte, koji predstavljaju fantastično iskustvo - kaže za Danas Fadila Nura Haver.
Ona smatra da je posebna vrednost ovog projekta što su ga realizovali mladi ljudi, odnosno srednjoškolci koji ne pamte sve te "velike" projekte, niti razloge i posledice zbog čega su oni propali. - Ako bih se usudila da dam savet toj mladoj generaciji, onda bi to bilo - nemojte nipošto da slušate nas. Mi smo stvari toliko upropastili i dokazali da je bilo pogrešno sve što smo radili. Da to nije bilo pogrešno, ne bi bilo toliko ubijenih ljudi, raseljenih, iseljenih, posvađanih i sada Bog zna koliko generacija treba da bi se sve to vratilo u normalan, civilizacijski kontekst. Mladi ljudi nisu ostrašćeni i opterećeni predrasudama. Za njih je dolazak pisaca iz Bosne ili Hrvatske u Srbiju, isto što i dolazak pisaca iz Finske ili Holandije. Samo kad se na takav način budemo doživljavali, možemo se pomicati sa mesta. To je tačka na kojoj se može spajati, videti šta drugi rade i misle, pišu, kreiraju... Sve što nas je upropastilo ili što nas i danas upropaštava u svim našim pojedinačnim politikama, to je da se i dalje insistira na razlikama, a ne na onome što nas spaja. Ako ja volim fudbal, a vi pozorište, pa normalno je da se nećemo družiti, bar ne tako intenzivno, ali to nije razlog da kažem da ste vi loš čovek i da treba da vas uništim. Ako se da šansa mladoj generaciji da u sebi ne budu imali taj kod koji stalno uključuje alarme na razlike, onda će sve stvari da dođu na svoje, civilizacijko mesto - istakla je Fadila-Nura Haver.
Nenad Veličković kaže da stalno ubeđuje sebe i druge da komunikacijski mostovi nikada nisu srušeni između nekih ljudi sa prostora bivše zajedničke države i da je za njega potpuno prirodno da se sa njima sretne u Užicu ili bilo gde drugde.
- Ne mislim da su ovi susreti nešto revolucionarno, ali ratovi i sve što se u njima dešavalo, napravili su stanje u kome je književni kontekst u Bosni drugačiji nego u Hrvatskoj ili Srbiji. Čitaocima u Srbiji, pošto nemaju uvid u to stanje, teško je da analiziraju šta se dešava u Bosni ili Hrvatskoj, jer im nedostaje predznanje koje se nekada podrazumevalo. To je posledica medijskog rata i nacionalizama koji su posvađali ljude. S druge strane, ima stvari koje nam idu u prilog, jer postoji internet, pa svako ko je pošteno zainteresovan za stvari oko sebe, može da dođe do informacije. Veličković nastavlja da je na ovom prostoru jezik najvažniji adut, za koji se, kako ističe, "moramo boriti, negovati ga, jer je književnost u jeziku".
- Za mene je blagodet da ono što napišem u Sarajevu mogu da razumeju ljudi u Splitu, Zagrebu, Užicu, Beogradu, Nišu, pa i Ljubljani, jer, primera radi, kad napišete nešto duhovito, dobijete momentalnu reakciju smeha - navodi Veličković, koji je veoma popularan u Užicu, i čije je književno veče, pre godinu dana, u ovdašnjoj biblioteci, bilo veoma posećeno.
- Cilj mog dolaska u Užice bio je da se družim sa srednjoškolcima, jer sam duboko uveren da sve što pišem i radim, ne može sad ili sutra da promeni težak život, ali može da bude investiranje pozitivne energije u tu generaciju i generaciju njihove dece, koja će mož da imati više mudrosti i snage, i to čoveku daje energije da radi svoj posao - zaključuje Nenad Veličković.

Nenad Kovačević

Književnik Nenad Veličković (Sarajevo 1962), autor je romana “Končari”, “Otac moje kćeri”, “Sahib”, knjiga priča “Đavo u Sarajevu” i “Sarajevski gastronauti”. Piše i eseje, pjesme, pozorišne komade, scenarije za TV drame i filmove. Prevođen je na njemački, italijanski, mađarski, slovenački i bugarski jezik. Živi i radi u Sarajevu.
Veličkovićev posljednji roman “Otac moje kćeri”, objavljen kod “Stubova kulture” priča je o turobnoj svakodnevici mladog i ambicioznog marketinškog dizajnera koji u surovim uslovima poslijeratne obnove mukotrpno nastoji da napreduje na svom poslu, koji je uz to “po profesiji” otac, ali i muž opsjednut preljubničkim fantazijama sa svojom novopečenom koleginicom Vandom.
Roman “Otac moje kćeri” je poratna proza, ali, sa vidljivim obrisima rata. Dakle, rat je na Vaš stvaralački opus ostavio vidnog traga. Da li ga je bilo moguće izbjeći?
- Nije. Zašto bi ga trebalo izbjegavati? Rat je kao rendgen proniknuo u sklop naših odnosa, u život grada, u mehanizme vlasti. Ono što sam vidio ne želim zaboraviti. A šta sam vidio, to je manje-više u knjigama.
U ovom romanu se smjenjuju humor i ironija. Da li su te dvije suprotnosti, uslovno rečeno, neizbježne za pripovijedanje priče o poslijeratnoj Bosni? - Ne slažem se sa vama da su humor i ironija suprotnosti. Ironija je ili stav onoga koji je izriče, ili figura, kojom se između ostalih gradi humor. Ako se nešto u ovom romanu smjenjuje, a to se dešava i u drugim mojim pričama, onda se smjenjuju humor i tuga. Čitaoci se grohotom smiju onome što pišem, ali je ono o čemu pišem tužno.
Pa, nije li to upravo ona vrsta gorkog smijeha po kome su Sarajlije i te kako bile prepoznatljive?
- Meni je to teško da “iznutra” vidim i potvrdim.
Koliko u knjizi “Otac moje kćeri” ima tragova Vašeg života?
- Mnogo. Na jednom mjestu pripovjedač i junak romana o tome govori. Otprilike, da nema književnosti izvan autobiografije.
Ovo je knjiga i o muško-ženskim odnosima, a prvenstveno o očinstvu. Ima li tu uticaja Ostera ili Epštajna?
- Ostera sam čitao malo, Epštajna nimalo. Njihovog uticaja sigurno nema. Ili možda pogrešno razumijemo tu riječ - uticaj. Kako pisci utiču jedni na druge?
Idejama? Temama? Književnim postupcima - nekim zanatskim rješenjima problema na koje nailaze u stvaranju? Prima li se uticaj svjesno? Ne znam da sam od Ostera preuzeo neku ideju, ili neki književni postupak. Jesam, na primjer, od Okudžave, način na koji se pripovjedač “izvlači” iz lika u kojem je prisustvovao nekoj sceni. To sam mnogo koristio u novom romanu. “Uticaj” sigurno nije najbolji način da se razumije ovo što radim.
Koliko se Vaša književna poetika promijenila od “Konačara”, preko “Sahiba” do “Oca moje kćeri”?
- Valjda onoliko koliko sam se promijenio i ja. Postao sam oprezniji, imam više strpljenja, ne žurim sa objavljivanjem. Posvećujem mnogo pažnje i vremena sitnicima, nekim lijepim malim detaljima koje većina čitalaca i ne zapazi. Međutim, u pitanju ste preskočili jednu knjigu koja je literarno bogatija nego prve dvije - zbirku priča “Đavo u Sarajevu”. Kad uskoro izađe u Sarajevo novo izdanje, prošireno za još nekoliko priča, rado ću vam poslati jedan primjerak. Pod uslovom da ga nakon čitanja prepustite nekom drugom. Ovo sam sad rekao jer sam u fazi odvikavanja od potrebe za posjedovanjem knjiga. Kućne biblioteke su lijepa stvar ako imate velik stan, ako ne, onda postaju izvor sitnih frustracija. Kakva korist od toga što imate neku knjigu, ako je u neredu ne možete naći? Živjele gradske biblioteke!
Kažete: “Cijena apsolutne slobode je apsolutna samoća, a u njoj sad jasno vidi svoju zabludu da se u ime umjetnosti život može potkradati nekažnjeno”. Da li je zaista tako?
- To je jedna od posljednjih rečenica romana “Otac moje kćeri”. Ne znam koliko je izvan konteksta jasno o čemu govori. Većina mojih “ozbiljnih” knjiga hrani se mojim životom. To na ovaj ili onaj način uključuje u priču i druge osobe i druge živote. Dakle, prosto rečeno, potkrada. Ja se već neko vrijeme spremam napisati priču koja bi počela rečenicom: “Sve sličnost i likova sa stvarnim osobama su namjerne.” Literaturu bi trebalo osloboditi straha od advokata. Trebalo bi je vratiti nekim apsolutnim vrijednostima, idejama kojima se bavila antička tragedija.
Čak i da nema neke apsolutne vrhunske jedne i jedine istine o svijetu, nema niti jednog razloga da se u pisanju laže. A bojim se da je ova današnja ogrezla u laži. Ne lagati u našem vremenu je teško, ponekad nemoguće. Traži puno prisustvo duha, traži pažljivo sakupljanje i razumijevanje činjenica, traži intelektualno i moralno poštenje. Kako od toga nema brze ni vidljive koristi, sve je manje onih koji troše vrijeme na istinu. Lakše je i udobnije lagati. Ili ćutati, što je često pristojnije, ako i nije poštenije. Pisac bi morao stajati iza onog što napiše. Iza ideje svog djela. A šta god o tome mislila savremena kritika, nema književnosti bez ideja. Ako potkradaš život u ime umjetnosti, a umjetnost shvataš kao biznis od kojeg možeš lijepo i lagodno živjeti, da - slijedi kazna.
Junak romana radi kao pisac slogana, zbog novca koji za to dobija zanemario je literaturu. I roman počinje onog trenutka kad on shvata da su slogani laž. Da je plaćen da bi lagao.
Osnivač ste novog pravca, remontizma. Možete li nam pojasniti o kakvom se to pravcu radi?
- Ni o čemu ozbiljnom. To je samo igra riječi, za pojavu oduvijek znanu u književnosti: uzimam poznatu pjesmu koja je u ovom vremenu izgubila na upotrebnoj vrijednosti, i remontujem je. Pjesma “Ostajte tamo” (remontovana Šantićeva “Ostajte ovdje”) naputovala se proteklih nekoliko godina Internetom. Mislim da je vaši čitaoci mogu lako pronaći.
A šta je sa jugofuturizmom? To, čini mi se, djeluje ozbiljnije?!
- Ma, sve su to igre riječi. Istina je, ova druga ima neku političku težinu. Ona je sadržana u mojoj želji da administrativne granice ne poistovjećujem sa kulturnim. Vjerujem da jugoslovenstvo kao kulturna činjenica može opstati čak i ako nema političko uporište. Recimo, svako književno tumačenje Andrića, Kiša, Desnice, Krleže, Ćopića, da ne nabrajam, izvan jugoslavenskog konteksta, književnoistorijski je podbačaj.
Da li je bun(t)ovna p(r)oza dio te zamisli?
- Iz iste je glave. Valjda jeste. Taj konkurs i ta zbirka priča pokazali su da književnost nastaje u jeziku a ne u državi.
Nedavno je u Sarajevu snimljen film o autorima Buntovne proze?
- Nijesam ga još vidio.
Junak Vašeg romana kaže: “Sarajevo su svi zaboravili, čim je prestalo krvarenje. Moraš ljude šokirati da bi te primijetili”. Stojite li Vi, lično iza ove tvrdnje?
- Mora li pisac stajati iza svake tvrdnje svakog od svojih junaka? Stojim iza ideje romana. To vam mora biti više nego dovoljno.
Raspravlja li se danas u Bosni i Hercegovini o nacionalnim knjiže-vnostima, ili je na to stavljena tačka?
- Pretpostavljam da se raspravlja, to je zanimljiva tema, ali ja ni u jednoj od tih rasprava nijesam učestvovao. Da jesam, rekao bih ono što govorim na fakultetu, i u razgovorima poput ovog: da je isključiva podjela na nacionalne književnosti zloćudna stvar, nazadna i nepraktična, i u slučajevima većine jugoslavenskih pisaca (na silu uguranih u srpske, hrvatske ili bošnjačke) potpuno pogrešna. Želim vjerovati da je privremena.
S obzirom da pišete i objavljujete kod bosanskih izdavača, možete li nam reći da li se može živjeti od knjige i u kakvoj je situaciji tamošnje izdavaštvo?
- U Bosni objavljujem sam kod sebe (U Srbiji u “Stubovima kulture”, u Hrvatskoj u “Feralu”). Vlasnik sam male izdvačke kuće (“Omnibus”), sa još dvojicom prijatelja, i taj posao radimo iz hobija. Dakle, nijesmo oni koji žive od knjige. Pretpostavljam da se od toga ne može živjeti. Tj. može, ako se stvar postavi na trgovačke a ne na umjetničke principe. A kakvo je ovdašnje izdavaštvo? Pa sigurno u lošijem stanju nego susjedna. Proporcionalno dužini rata i njegovom intenzitetu. Iako se taj tmurni vidokrug pomalo razvedrava. Najviše zahvaljujući fondaciji za izdavaštvo, čija je kampanja donekle oživjela letargične izdavače.
Na koja ste izdanja kao izdavač posebno ponosni?
- “Moja porodica i dr uge životinje” Džeralda Darela i “Zabranjeno čitanje” Dubravke Ugrešić. Naravno, i na sve “prve” knjige mladih autora. Uskoro Vam izlazi nova knjiga. Možete li nam nešto više otkriti o njoj?
- Zamislite jednu savremeniju verziju “Magarećih godina” Branka Ćopića. 400 stranica, roman za mlade, ljubavna priča, smijeh od druge do predzadnje stranice, puno sunca i svjetla, nekoliko nesvakidašnjih dodataka. Izlazi do Nove godine. Ne vjerujem da ću napisati još nešto tako ambiciozno. Naslov: “100 zmajeva”.
Boravili ste nedavno na studijskom boravku u Berlinu? Kakvi su Vam utisci?
- Redom: Da, u februaru i martu. Bio sam učesnik u tandem-projektu. Tj. bio sam domaćin Johenu Šmitu, berlinskom autoru, dva mjeseca u Sarajevu, a onda on meni u Berlinu. Bilo je zgodno imati takvog vodiča u onako velikom gradu. Johen svakog četvrtka sa još trojicom prijatelja čita svoje priče pred oko 350 slušalaca, u nekoj ruševnoj hali na Istočnoj željezničkoj stanici. Od prodaje ulaznica plaća kiriju.
U “Feralu” objavljujete kolumnu “Cosmoboy”. Pa, koje Vas to društvene pojave najviše iritiraju da o njima pišete u kolumnama?
- Zašto bi kolumne morale biti iziritirane? Istina, ponekad jesu, ali većina mojih kolumni uvijek su bile dio nekog plana, neke knjige u nastajanju. Sedmični ritam samo me natjera da ispišem “građu”. Sa “Cosmobojem” će nova verzija moja do sada najlošije knjiga - “Sexikon” - sigurno biti angažovanija, jasnija, efektnija. Ali to nije jedina promjena. Biće to knjiga za javna čitanja, i možda se s njom pojavim i pred vašim čitaocima.

Vujica OGNJENOVIĆ

“Hronika palanačkog groblja” je moj favorit

Predajete srpsku i hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Koji su pisci Vašim studentima iz korpusa ove književnosti najinteresantniji?
- Ne predajem, ja sam asistent. I od prošle godine samo za srpsku književnost. Za pisce ne znam, ali mogu pretpostaviti da su na vrhu liste najinteresantnijih knjiga “Nečista krv”, “Dnevnik o Čarnojeviću”, “Bašta sljezove boje”, “Haz arski rečnik”, “Prokleta avlija”, mislim. “Grobnica za Borisa Davidoviča”, iako ja “navijam” za “Bašta, pepeo” Drame Dušana Kovačevića “Hronika palanačkog groblja” je moj favorit

Klasifikacije uopšte ne smatram korisnima

Pitanje identiteta, kolektivne nesreće, neke su od tema bliskih Vašoj generaciji pisaca. Nalazite li tu sebe?
- Sad bih ja vas pitao ko je sve moja generacija pisaca. Kako se to određuje? Po datumima kada su objavljivali knjige, ili po datumima kada su rođeni i pelcovani, ili po načinu na koji reaguju na vrijeme u kojem žive, ili neka mješavina svega toga? Zašto bih se uopšte morao tu nalaziti? Ovo je već drugo pitanje u kojem tražite od mene da obavim posao književnog kritičara, pa čak možda i istoričara. Ja to ne mogu, prvo, zato što ne vidim zašto bi jedan pisac na taj način posvećivao sam sebi vrijeme, a drugo, sve te klasifikacije uopšte ne smatram korisnima. Zgodne su da se iza njih prikrije nerazumijevanje nekog djela. Zgodne su da se prećuti ono što bi se moralo reći.